Četrnaestog siječnja 1922., na povratku iz tekstilne tvornice „Tarbuch i Loewenthal“, Emma Zunz u dnu ulaznog predvorja zatekla je pismo sa žigom iz Brazila, iz kojega je razabrala da joj je umro otac. Najprije su je žig i omotnica zavarali; potom ju je uzbudio nepoznati rukopis. Desetak nespretno sročenih redaka ispunio je sijelu stranicu; Emma je pročitala da je gospodin Maier zabunom popio prejaku dozu sedativa i preminuo u bolnici u Bagéu trećeg siječnja te godine. Obavijest je potpisao neki očev znanac iz istog pansiona, neki Fein ili Fain, rodom iz pokrajine Rio Grande, koji nije znao da se obraća pokojnikovoj kćeri. Emmi je papir ispao iz ruke. Prvo ju je obuzeo osjećaj mučnine u želucu i slabosti u koljenima; zatim je zaželjela da već bude sutrašnji dan. Odmah je uvidjela da je ta želja uzaludna, zato što je očeva smrt bila jedini događaj na svijetu, koji će se beskonačno obnavljati. Podigla je papir i otišla u svoju sobu. Krišom ga je spremila u ladicu, kao da na neki način već zna ono što će se kasnije dogoditi. Možda je to već počela naslućivati; već je bila ona koja će biti.
U tami što se gusnula, Emma je do kraja tog dana oplakala samoubojstvo Manuela Maiera koji je prohujalim sretnim danima bio Emmanuel Zunz. Sjećala se ljetovanja na posjedu blizu Gualeguaya, sjeća la se (pokušala se sjetiti) majke, sjećala se kućice u Lanusu što su je prodali na dradžbi, sjećala se žutih rombova na prozoru, sjećala se anonimnih pisama s umetnutim člankom o „blagajnikovoj pronevjeri“, sjećala se (i to nikad neće zaboraviti) kako joj se otac u zadnjoj noći zakleo da je tu lopovštinu počinio Loewenthal, Aaron Loewenthal, najprije upravitelj tvornice, a sada njen suvlasnik. Emma je od 1916. Čuvala tu tajnu. Nikome je nije odala, čak ni najboljoj prijateljici, Elsi Urstein. Možda je izbjegavala pretjeranu prisnost; možda je mislila da je tajna veže sa pokojnikom. Loewenthal nije znao da ona zna; ta beznačajna okolnost pridavala je Emmi Zunz osjećaj moći. Te noći nije zaspala, i kad su prvi traci svitanja izoštrili pačetvorinu prozora, njezin plan već je bio skovan. Potrudila se da taj dan, koji joj se učinio beskrajnim, protekne kao i ostali. U tvornici se šuškalo o štrajku; Emma se, kao i uvijek, izjasnila protiv svakog nasilja. Kad je u šest završio posao, otišla je s Elsom u ženski klub s gimnastičkom dvoranom i bazenom. Obje su se upisale; morala je ponavljati i slovkati ime i prezime; morala je tom prilikom slušati neukusne šale. S Elsom i mlađom sestrom Kronfuss dogovorila se u koje će kino otići u nedjelju po podne. Zatim se poveo razgovor o momcima, i nitko nije očekivao da Emma štogod kaže. U travnju puni devetnaestu, ali joj muškarci, još, ulijevaju gotovo patološki strah… Na povratku je skuhala juhu od tapioke i povrća, rano je večerala, legla i prisilila se da zaspi. Tako je u svakojakim obvezama i rutini protekao petak, petnaesti, dan koji je prethodio izvršenju plana.
U subotu ju je probudilo nestrpljenje. Nestrpljenje, a ne tjeskoba, i posebno olakšanje što je konačno svanu taj dan. Više ne mora kovati plan i smišljati pojedinosti: za nekoliko sati događaji će se glatko odvijati. U Prensi je pročitala da brod „Nordstjarnen“ iz Malmöa, isplovljava te noći s gata broj 3; telefonirala je Loewenthalu, natuknula je da mu želi saopćiti nešto važno u vezi sa štrajkom, mimo znanja svojih drugarica, i obećala da će se predvečer navratiti u njegov ured. Glas joj je podrhtavao; ništa čudno za potkazivačicu. Tog se jutra nije zbilo ništa osobito. Emma je radilo do podneva i s Elsom i Perlom Kronfuss utanačila pojedinosti oko nedjeljnog izleta. Legla je poslije objeda i sklopljenih očiju ponovo je razmotrila skroviti plan. Pomislila je da će završna faza biti manje grozna od prve i da će joj podariti osjećaj trijumfa i pravde. Odjednom je uzbuđeno ustala i otvorila ladicu na komodi. Ispod slike Miltona Sillsa, gdje ga je sakrila pretprošle noći, nalazilo se Fainovo pismo. Nitko ga nije mogao vidjeti; počela ga je čitati, a onda poderala.
Bilo bi teško, i možda neumjesno, koliko-toliko, stvarno opisati ono što se zbivalo toga popodneva. Pakao je obilježen nestvarnošću, to obilježje možda istodobno ublažava njegovu stravičnost. Kako da bude vjerodostojan pothvat u koji gotovo ne vjeruje njegov izvršilac, kako obnoviti taj kratkotrajni kaos kojega si danas Emino sjećanje gnuša i odriče? Emma je živjela oko Almagra, u ulici Liniers; znamo da je tog popodneva otišla u luku. Možda joj se na odvratnoj aveniji Paseo de Julio pričinilo da je zrcala umnožavaju, svjetlost prokazuje i požudne oči razgolićuju, ali je razumnije pretpostaviti da je najprije, potpuno neprimijećena, lutala pod ravnodušnim svodovima vašarišta… Zašla je u dva-tri bara, zapamtila rutinu ili trikove onih žena. Napokon je pronašla posadu s „Nordstjarnena“. Pobojala se da joj jedan mladac izmamiti kakvu nježnost, pa se odlučila za drugoga, koji je, po svoj prilici, bio niži rastom od nje i prostačina, da ne okalja čistoću strahote. Taj ju je čovjek poveo nekim ulazom, zatim sumnjivim trijemom, zatim zavojitim stubištem, zatim predvorjem (u kojem se nalazilo okno s rombovima nalik na one u Lanúsu, zatim nekim hodnikom i zatim do vrata koja su se zatvorila. Značajni događaji izvan su vremena, bilo zato što im je neposredna prošlost nekako odsječena od budućnosti, bilo zato što im sastavni dijelovi nisu uzastopni.
Je li u tom vremenu izvan vremena, u tom mutnom kovitlacu nepovezanih i groznih osjećaja, Emma Zunz barem jednom pomislila na pokojnika zbog kojeg se žrtvuje? Rekao bih da jeste, i da u tom času njezin očajnički naum zamalo nije propao. Pomislila je na to s tupom preneraženošću i odmah utonula u vrtoglavicu. Muškarac, Šved ili Finac, nije govorio španjolski; bio joj je instrument kao i ona njemu, ali ona je za poslužila užitak, a on za pravdu.
Kad je ostala sama, Emma nije odmah otvorila oči. Na noćnom ormariću nalazio se novac što ga je ostavio muškarac. Emma se pridigla i rasparala ga kao što je nedavno učinila s pismom. Paranje novca jest svetogrđe, baš kao i bacanje kruha: Emma se u isti mah pokajala. Čin oholosti, na taj dan… Strah joj se utopio u tjelesnoj tuzi, u odvratnosti. Odvratnost i tuga sapinjale su je, ali je Emma sporo ustala i počela se odijevati. U sobi su boje tamnjele; padao je posljednji sumrak. Emma je uspjela izići neopazice; na uglu je ušla u tramvaj koji je vozio u zapadni dio grada. U skladu s planom, odabrala je jedno od prednjih sjedala, da joj ne vide lice. Možda joj je godilo što je tokom dosadnog promicanja ulica uvidjela da protekli događaj nije narušio poredak stvari. Vozila se prorijeđenim i mutnim četvrtima, prateći ih pogledom i smjesta zaboravljajući, i sišla u jednoj od pokrajnjih ulica oko šetališta Warnes. Paradoksalno, umor joj je davao snage, zato što ju je silio da se usredotoči na pojedinosti svoje pustolovine i zastirao joj pozadinu i cilj.
Aarona Loewenthala svi su smatrali ozbiljnim čovjekom; malobrojni prijatelji, škrcem. Stanovao je na gornjem katu tvornice, sam. Živeći na pustoj periferiji, bojao se lopova; u tvorničkom dvorištu držao je velikog psa, a u ladici pisaćeg stola – što su svi znali – revolver. Prethodne je godine dolično oplakao iznenadnu smrt svoje žene – iz obitelji Gauss, koja je u brak donijela bogati miraz – ali njegova prava strast bio je novac. U dubini duše pomalo je patio što taj novac teže zarađuje nego što ga čuva. Bio je jako pobožan: smatrao je da je s Gospodom sklopio tajni savez po kojem su mu, u naknadu za molitve i pobožna djela, nedjela oproštena, Ćelav, krupan, u crnom odijelu, s tamnim cvikerima i riđe brade, stajao je pokraj prozora, očekujući povjerljiv izvještaj radnice Zunz.
Ugledao ju je kako otvara željezna vrata (što ih je bio namjerno odškrinuo) i prelazi preko mračnog dvorišta. Vidio je kako je zaobišla vezanog psa kad je stao lajati. Emmine usne micale su se kao da potiho moli; ponavljale su, umorno, presudu što će je gospodin Loewenthal čuti prije negoli umre.
Sve se nije dogodilo kako je Emma Zunz predvidjela. Od prethodne zore često je sebe zamišljala kako, naperivši odlučno revolver, primorava tu hulju da prizna ogavnu krivicu i tumači smjeli plan koji će Božjoj Pravdi omogućiti da nadvlada ljudsku pravdu. (Nije željela da je stigne kazna, i to ne iz straha, nego zato što se smatrala oruđem Pravde.) Poslije toga, hitac u prsa zapečatit će Loewenthalovu sudbinu. Ali, stvari se nisu tako odvijale.
Našavši se pred Aaronom Loewenthalom, prije negoli neodloživu potrebu da osveti oca, Emma je osjetila neodoljivi poriv da se osveti za gadosti koju je zbog toga morala podnijeti. Poslije toga podrobno zasnovanog obeščašćenja mora ga ubiti. Nema vremena za suvišna prenemaganja. Sjedeći, plaho se ispričavala Loewenthalu, pozvala se (kao potkazivačica) na dužnu odanost, spomenula nekoliko imena, natuknula još neka i zamukla, kao da ju je savladao strah. Kada se on, sumnjičav zbog takvog ponašanja, ali iskazujući razumijevanje, vratio iz blagovaonice, Emma je iz ladice već bila izvukla teški revolver. Dvaput je pritisnula obarač. Krupno tijelo stropoštalo se kao da su ga hici i dim razbili, razbila se čaša s vodom, lice su je zapanjeno i bijesno pogledalo, usta na tom licu stale su joj dobacivati kletve na španjolskom i na jidišu. Kletve nisu prestajale; Emma je morala ponovo opaliti. Vezani pas u dvorištu počeo je bjesomučno lajati, iz psovačkih pokuljala je nagla krv i natopila bradu i odjeću. Emma je stala izricati pripremljenu optužbu („Osvetila sam oca, i kazna me neće stići…“), ali je nije dovršila, jer je gospodin Loewenthal izdahnuo. Nikad neće saznati što je sve od toga dokučio.
Bjesomučni lavež podsjeti je da nije sve gotovo. Dovela je divan u nered, na truplu raskopčala kaput, skinula mu krvave cvikere i odložila ih na kartoteku. Zatim je podigla slušalicu i stala ponavljati ono što će često ponoviti, ovim ili sličnim riječima: Dogodilo se nešto nevjerojatno… Gospodin Loewenthal pozvao me pod izlikom da se radi o štrajku… Silovao me, ubila sam ga…
Priča je, zapravo bila nevjerojatna, ali su je svi prihvatili, zato što je, u biti, bila istinita. Istinit je bio ton Emme Zunz, istinski stid, istinita mržnja. Istinito je bilo poniženje što ga je podnijela; lažne su bile samo okolnosti, vrijeme i jedno ili dva imena.
Preveli Milivoj Telećan i Marko Grčić
Izvornik: Strane.ba
